Na 129. Matičinom četvrtku etnomuzikologinja Irena Miholić govorila je o problemu (ne)poznavanja vlastite tradicijske kulture i potrebi uvođenja tradicijske glazbe u nastavu s ciljem upoznavanja učenika s vlastitom kulturom i tradicijom te prihvaćanja drugih (i drugačijh) tradicijskih kultura kroz razumijevanje vlastitoga identiteta.

Irena Miholić, etnomuzikologinja s Instituta za etnologiju i folkloristiku, problematizirala je poznavanje hrvatske tradicijske kulture u vremenu kada se Hrvatska hvali svojom baštinom i brojem upisanih dobara na liste UNESCO-a. Naglasila je da djeca, mladi i odrasli u Hrvatskoj nedovoljno poznaju vlastitu tradicijsku kulturu, a nepoznavanje vlastitoga identiteta povezala je sa sve prisutnijom netolerancijom Hrvata prema drugim (i drugačijim) tradicijskim kulturama.

Okosnica predavanja bila je Gandhijeva izreka Ne želim da je moja kuća opasana zidovima sa svih strana niti da su moji prozori zazidani. Želim da se kulture svih zemalja presijecaju preko moje kuće što slobodnije moguće. Ali odbijam da me ijedna od njih očara.

Irena Miholić je naglasila da je danas  pristup informacijama dostupan  svima i da učenike podcjenjujemo u njihovoj spremnosti s upoznavanjem nastavnih sadržaja koji bi omogućili upoznavanje i osviještavanje vlastitoga identiteta i razumijevanje te prihvaćanje drugih (i drugačijih). Smatra da je tradicijska kultura u hrvatskom odgojno-obrazovnom procesu posve zanemarena i da to dovodi do vidljivih negativnih društvenih posljedica. Kao etnomuzikologinja zalaže se za uvođenje tradicijske glazbene kulture u nastavu i poziva se na pozitivne društvene posljedice koje bi prisutnost takvih nastavnih sadržaja mogla donijeti.

Autorica je udžbenika o tradicijskoj glazbi za učenike od 5. do 8. razreda. U predavanju je istaknula cjelovitiji pristup tradicijskoj glazbi koji taj udžbenik donosi. Miholić smatra da bi pristup slika čovjeka kako svira uz pridruženi glazbeni primjer omogućio bolje shvaćanje koncepta života drugih – učenici bi na fotografijama uočavali zavičaj, narodne nošnje i tradicijska glazbala specifična za taj zavičaj, a tim bi fotografijama bile pridružene pjesme toga zavičaja. Smatra da bi takav pristup, osim što bi pružao cjelovitiji uvid u tradicijske kulture, potaknuo učenike na istraživanje jer bi im se pružalo zanimljivo i drugačije od današnjega vremena.

Istaknula je i potrebu za novim jer, ako je i tradicijska glazba u nastavi prisutna, godinama se u udžbenicima provlače iste pjesme.

Problematizirala je i odnos Ministarstva kulture, obrazovanja i športa prema uvođenju tradicijske glazbe u odgojno-obrazovni proces, kao i problem njegova financiranja. Navela je da je riječ o nekomercijalnoj ideji, pa time hrvatska tradicijska kultura danas opstaje zahvaljujući financiranju lokalnih zajednica, a ponajviše zahvaljujući entuzijazmu i dobroj volji mnogih KUD-ova diljem Hrvatske.

Na kraju predavanja istaknula je potrebu za arhivima koji su neophodni za očuvanje naše baštine koja pod utjecajem globalizacije i suvremenoga društva sve više nestaje.

U Velikoj Gorici 26. veljače 2015.

Na 128. Matičinom četvrtku predstavilo se Pučko kazalište Buševec, odnosno dramska sekcija Ogranka Seljačke sloge Buševec. O Kazalištu su govorili predsjednik Ogranka Seljačka sloga Buševec Nenad Rožić i redatelji Pučkoga kazališta Buševec Ivan Rožić – Nikole, Romana Rožić i Ivan Rožić – Pavek.

Pučko kazalište Buševec poznato je po brojnim kazališnim izvedbama, a na Matičinom četvrtku govorili su o svojih 90 godina rada. Kazalište trenutno broji 384 člana, a sve je počelo na Štefanje 1923. godine kada su trojica člana Seljačke sloge Buševec izvela dvije jednočinke što je izazvalo veliko zanimanje Buševčana koji su odlučili osnovati dramatski zbor koji je svake godine uvježbavao predstave.

Kazalište je prepoznatljivo po njegovanju kajkavskoga idioma u predstavama. Kajkavštini su prilagodili književna djela mnogih poznatih pisaca – od svjetskoga Shakespearea do našega Fadila Hadžića. Sudionici su brojnih festivala i smotri, kao i dobitnici brojnih nagrada, od kojih posebice ističu nagradu Zagrebačke županije i nagradu Grada Velike Gorice za doprinos ugledu i promociji Zagrebačke županije i Velike Gorice u Hrvatskoj i svijetu.

Sudionici su govorili o potpori Grada Velike Gorice i raznim donacijama koje omogućuju stvaranje kazališnih predstava Buševčana, a posebice o dobroj volji Buševčana koji se vrlo rado uključuju u izvođenje kazališnih predstava kao glumci amateri.

Govorili su i o mladim generacijama Buševčana i kako je sve teže mlade učiti domaćoj kajkavštini koju Pučko kazalište Buševec uvijek nastoji približiti svojim kazališnim izvedbama jer ona pod utjecajem globalizacije i standardnoga jezika iščezava.

Sudionici 128. Matičinoga četvrtka imali su posebnu čast vidjeti 90 godina rada Buševčana u video snimkama i slikama kazališnih izvedbi Pučkoga kazališta Buševec od 1923. do danas.

U Velikoj Gorici 19. veljače 2015.