Objavljeno Kategorija Matičin četvrtak.

Na 129. Matičinom četvrtku etnomuzikologinja Irena Miholić govorila je o problemu (ne)poznavanja vlastite tradicijske kulture i potrebi uvođenja tradicijske glazbe u nastavu s ciljem upoznavanja učenika s vlastitom kulturom i tradicijom te prihvaćanja drugih (i drugačijh) tradicijskih kultura kroz razumijevanje vlastitoga identiteta.

Irena Miholić, etnomuzikologinja s Instituta za etnologiju i folkloristiku, problematizirala je poznavanje hrvatske tradicijske kulture u vremenu kada se Hrvatska hvali svojom baštinom i brojem upisanih dobara na liste UNESCO-a. Naglasila je da djeca, mladi i odrasli u Hrvatskoj nedovoljno poznaju vlastitu tradicijsku kulturu, a nepoznavanje vlastitoga identiteta povezala je sa sve prisutnijom netolerancijom Hrvata prema drugim (i drugačijim) tradicijskim kulturama.

Okosnica predavanja bila je Gandhijeva izreka Ne želim da je moja kuća opasana zidovima sa svih strana niti da su moji prozori zazidani. Želim da se kulture svih zemalja presijecaju preko moje kuće što slobodnije moguće. Ali odbijam da me ijedna od njih očara.

Irena Miholić je naglasila da je danas  pristup informacijama dostupan  svima i da učenike podcjenjujemo u njihovoj spremnosti s upoznavanjem nastavnih sadržaja koji bi omogućili upoznavanje i osviještavanje vlastitoga identiteta i razumijevanje te prihvaćanje drugih (i drugačijih). Smatra da je tradicijska kultura u hrvatskom odgojno-obrazovnom procesu posve zanemarena i da to dovodi do vidljivih negativnih društvenih posljedica. Kao etnomuzikologinja zalaže se za uvođenje tradicijske glazbene kulture u nastavu i poziva se na pozitivne društvene posljedice koje bi prisutnost takvih nastavnih sadržaja mogla donijeti.

Autorica je udžbenika o tradicijskoj glazbi za učenike od 5. do 8. razreda. U predavanju je istaknula cjelovitiji pristup tradicijskoj glazbi koji taj udžbenik donosi. Miholić smatra da bi pristup slika čovjeka kako svira uz pridruženi glazbeni primjer omogućio bolje shvaćanje koncepta života drugih – učenici bi na fotografijama uočavali zavičaj, narodne nošnje i tradicijska glazbala specifična za taj zavičaj, a tim bi fotografijama bile pridružene pjesme toga zavičaja. Smatra da bi takav pristup, osim što bi pružao cjelovitiji uvid u tradicijske kulture, potaknuo učenike na istraživanje jer bi im se pružalo zanimljivo i drugačije od današnjega vremena.

Istaknula je i potrebu za novim jer, ako je i tradicijska glazba u nastavi prisutna, godinama se u udžbenicima provlače iste pjesme.

Problematizirala je i odnos Ministarstva kulture, obrazovanja i športa prema uvođenju tradicijske glazbe u odgojno-obrazovni proces, kao i problem njegova financiranja. Navela je da je riječ o nekomercijalnoj ideji, pa time hrvatska tradicijska kultura danas opstaje zahvaljujući financiranju lokalnih zajednica, a ponajviše zahvaljujući entuzijazmu i dobroj volji mnogih KUD-ova diljem Hrvatske.

Na kraju predavanja istaknula je potrebu za arhivima koji su neophodni za očuvanje naše baštine koja pod utjecajem globalizacije i suvremenoga društva sve više nestaje.

 

U Velikoj Gorici 26. veljače 2015.